Liga šampiona

Ima ta rodica malo daljnja, ali odakle sam ja i u mojoj porodici, sve se računa kao veoma blisko. I trebalo mi je 32 godine da shvatim da je to samo i isključivo zbog toga kakav je moj otac i njegov mindset i da drugi ljudi ne razmišljaju tako. Razmišljaju o nama kao rodbini isključivo onda kada im treba moj otac kao štela u bolnici.

Elem, za tu rodicu – uspješni su, svi, i ona i muž i kćerka (barem po bosanskim standardima). Ne mogu reći nezasluženo, jer borili su se, išli u škole, i bili tu kad je bilo najteže. I rukama i nogama grabili, govorili “dobar dan” gdje se govori dobar dan, i nazivali “sellam” tamo gdje se naziva selam, i eto došli do toga da su kćerku poslali na veoma bitnu funkciju u Strazbur, gdje se ne dolazi radom i trudom nego se dolazi samo i isključivo ako poznaješ prave ljude koji poznaju još pravije ljude internacinalno. Još bolje ako su ti ljudi tvoji roditelji. Moraš ti imati i adekvatno obrazovanje i manire, ne možeš biti ljakse iz Laktaša, ali ti babo i mama moraju biti prvi do prvih.

Pošto ona fejsbuk tretira kao svoj dnevnik, svi imamo uvid u njen život. I njene žalopojke na sistem koji joj je omogućio to gdje je sad i ona i djeca i muž i vjerovatno i budući čukununuci, jer jednom kad zagaziš u višu klasu samo budala će da se vrati u plebs. Žena je žrtva, kao i svaka bosanska, a posebno bošnjačka žena. Ona pati. Njoj je teško. Njoj su dušmani učinili zulum. Oni su nju smjenili iz ministartva gdje je samo ona radila pošteno i kako treba. U službi naroda. Naroda koji je nju izdao i izabrao sebi drugu vlast. A ona je bila tako predana, tako vrijedna, krv i znoj i urin dala za to ministartvo. I eto gdje je sad…. U Francuskoj, na odmoru. O kako su samo mogli.

Sve ovo pišem iz, priznat ću, ljubomore.

Zato što to nisam ja… nije da sam ičim zaslužila. Ja sam mogla, isto kao i ona, da se učlanim u stranku (onda kada mi je ona kroz redove govorila da trebam), i mogla sam grabiti i laktati se, govoriti dobar dan i sellam, i praviti sebi mjesto i poziciju, da osiguram sebe i potomke za vijeke vjekova. Ali nisam, sjećam se dobro moje tirade i tempertantruma kada sam mami galamila da se nikada ama nikad neću učlaniti u TU stranku. Neću i neću.

Mislim neću ni sad, odustala sam od onog tankog sna. Ponekad se sjetim zašto sam upisala ovaj fakultet i krenula ovim putem. Da sam bila prava na pravom mjestu možda sam i mogla raditi to što sam htjela da radim.

Ovako sam sebi napravila novi san – odoh odavdje. I to bih slagala da kažem da odoh teška srca, jer nije tako. Počela sam da mrzim i prezirem sve ovdje – od trotoara do ljudi. Pričam s ljudima a mrzim ih. Koti se mržnja u meni i svu će me obuzeti ako ovako nastavim. I zanam onda ko ću postati – postat ću tačno ovi ljudi kojima sam okružena i za koje sam rekla da ne želim ikada biti kao oni. A na putu sam da budem….

Jednog dana kada dobijem onaj papir iz Federalnog ministarstva bit će već veliki korak ka obećanoj zemlji. I iz obećane zemlje da idem dalje, jer nije ni ona ono što hoću.