Ne da je loše, nego odavno nije bilo ovako loše. Ne plačem odkako sam odrasla, al’ zadnjih noći baš lijepo zamezim suzama. Bude lakše.
Dosadio mi je život na koji nemam nikakav utjecaj. Čitav život nešto čekam da ja uradim kako ja hoću, da ja odlučim, a ne roditelji ili država ili okolnosti. Čekala da nađem posao, tad ću kao biti slobodna, imat ću svoje pare moći ću s njima šta hoću. Pa svoje auto, mogu sjest u njeg i odvest se gdje god ja hoću, i svoj stan, da živim i spavam i kuham kako je meni volja.
I ovo sve pišem dok kradem vrijeme na poslu na kojem zarađujem da živim od prvog do prvog, uvijek neke kompromise praveći na šta će se ta plata potrošit, auto je već 14 godina staro i ne usuđujem se našim lošim putevima otići po brdima, planinama i jezerima (ono tamo gdje nema signala, da samo gledam u daljinu i ne mislim).
Ne može se spavati otvorenog prozora u “centru”, ne može se podić kredit za drugi, ne može se uzet godišnji do oktobra, ne može se ne može ne može
i tako 30 godina, ne može
(pf morala sam negdje ovo izbacit)
